Ako se ništa ne mijenja sve ostaje isto – je poslovica koja bolje zvuči na engleskom. Ako želimo nešto drugačije moramo raditi nesto drugačije. Čak je i veliki Albert Einstein rekao “Ludilo je očekivati drugačije rezultate, nakon što problem stalno pokušavaš riješiti na isti način”. Životne promjene su često teške te ih je najbolje uvoditi postupno. Psihologija nalaže da nas velika količina promjena odjednom moze obeshabriti te preplaviti dok uvođenjem promjena postupno gradimo naviku po naviku te mijenjamo svoj život gradacijski.
Došao je i dugo očekivani četvrtak. Dan koji mi je postao drag zbog cross lige koju trčim tada. Nakon posla sam se malo osvježio izotoničnim pićem i keksima koji su mi ostali na stolu od sinoć. Bio sam nabrijan. Danas sam odlučio trčati što brže s obzirom na prošlotjedni flop.
Došao sam na start lagano trčkarajući te pozdravio nekoliko trkača prije nego sam se počeo zagrijavati. Odučio sam poraditi i na rukama jer mi se činilo da sam ih zapostavio, a one su ključni čimbenik kod trčanja jer mogu pomoći da se uhvati bolji zamah. Krenuo sam opet kao iz topa i probijao se kroz gomilu na startu. Uhvatio sam špur onih koje sam čuo na startu da ce prvi kilometar trčati tempom 4:00 no nakon pola kilometra početnog juriša počeo sam hvatati dah.
Slijedečih kilometar i pol stabilizirao sam disanje te me živcirao lik koji se na potezu prije okreta vozio ispred mene na bicu. Nije da mi je bio na putu no jednostavno mi je išao na živce. Spustio sam tempo. No bez obzira na sve trčao sam brže nego ikada prije. Osjećaj je bio grozan te sam se pitao zašto sam počeo trčati tako brzo. Vrijeme je bilo full sunčano te je toplina žarila iz zagrijanog kamenja po kojem smo trčali.
Prestiglo me dosta ljudi no nisam mario. Čak me prestigao i lik koji je trčao u nekakvim japankama / sandalama. Cilj mi je bio završiti i ne umrijeti. Oko 4 km prestigao me natjecatelj koji me nazvao “macanom” što me podsjetilo na komentar ispod jedne fotografije koju sam dobio na fejsu. Nastavio sam lagano prateći tempo svog tijela te naposljetku prestigao tog natjecatelja.
Konfliktan osjećaj užitka i patnje se vratio te me pratio ostatak utrke. Ulaskom u peti kilometar osjetio sam nalet inspiracije s obzirom da sam ponovo srušio svoj rekord (22:05). Cilj je bio blizu, mogao sam ga naljušiti te sam pokušao uhvatiti priključak za dva trkača koji su me prestigli. Sunce je vec dosta spustilo te je okolna vegetacija stvarala hlad na završnoj dionici utrke. Slijedio je završni “sprint”. Uletio sam u cilj s vremenom 24:34 te postavio novi osobni rekord staze. Počeo sam čestitati ostalim natjecateljima, a i oni su pružači ruku meni. Potražio sam vodu na stolu za okrijepu te je popio malo više.
Znojio sam se kao i prošli put te se znoj samo cijedilo s mene. Prilikom ispijanja vode jedan kolega trkač komentirao je kako me uvijek prepozna po stilu trćanja. Na povratku doma razmišljao sam o tome te zaključio da sigurno imam neki svoj divlji način trčanja koji sam razvio kroz individualne treninge (“bjelovarski divlji ples” kako sam ga na prvu nazvao).
Ovaj vikend je XC maraton koji se nadam da cu prezivjeti. Pa slijedeci trail do Grebengrada. Pola sezone je gotovo, ljeto se priblizava pa je vrijeme da se krene u planine.
