life happen when you are busy making plans
Prethodno sam odlučio kako će mi ovo biti zadnja ultra u dogledno vrijeme. Moram dati vremena tijelu da se oporavi. Šteta je napravljena i više ne mogu ovako nastaviti. Vrijeme je za oporavak. Mada je ranije UTMB bio u nekom planu (plan UTMB 2026). Odlučio sam da će to pričekati neka bolja vremena. Dok budem imao 55 godina (možda) i još pokoju sijedu. 😀
Trenutno me UTMB ne privlači. Više mi se čini kao neka statusna utrka. Siguran sam da je tamo jako lijepo, ali da li mi je to trenutno bitno i potrebno u životu nije. Pripreme također odnose mnogo vremena, kao i priprema za svaku ultra trail utrku.
Danima prije utrke sam razmišljao da li da uopće idem. Koji je smisao svega? Pošto sam se na utrku prijavio već prije Božića, imao sam vremena da se kvalitetno pripremim – ali onda se dogodi život. Podsjetio sam se da sam utrku s prijevozom na start platio 200e kao i smještaj pa ajde nećemo se sad razbacivati parama. Najveći poticaj da završim utrku sam dobio par minuta prije starta i razmišljao sam o tome kada mi je bilo teško.
U Kranjsku goru sam došao na dan utrke popodne. Samo utrka je startala tek u 21:30 naveće, no morao sam poštivati plan za taj dan. Pokupiti startni paket, check in u apartman, jesti. Malo odmoriti. Dovesti se u Podkoren (mjesto kraj Kranjske Gore) odakle je kretao bus prema startu. Vožnja busom. Čekati da počne utrka više od sat vremena. Otići par puta na WC. Družiti se s drugovima u patnji. Trg s kojeg smo kretali bio je zbijen. Okruživale su ga stoljetne građevine. Velika stabla su bila posađena u centru, a iznad krošnji vidjele su se zvijezde.
what do you say to one last showdown?
Krenuli smo kroz uske uličice Radovljice u ovu dugu avanturu. Zapeo sam na začelju te je to značilo puno hodanja u prva dva kilometra. A čekao nas je i viseći most koji se dosta ljuljao nekih tri kilometra od starta. A onda fiju briju po šumama i livadama. Nebo je bilo vedro i mogle su se vidjeti zvijezde. Zapazio sam Velika Kola na horizontu.
Želudac se nešto na početku bunio, no nakon par kilometara stanje se popravilo. Prva okrijepa nakon 11-og kilometara na koju stižem za 1:25h. Klasičan šator u šumi gdje se filam paradajzima, krastavcima i kruhom. Kruh = ugljikohidrati, znam da će mi to kasnije trebati pa bolje prije nego kasnije. Sljedeća okrijepa je bila za samo 9 km, ali tu sam dosta vremena izgubio zbog skliskog spusta. Sve je još išlo prema planu. Ali osjećao sam se malo potrošeno. Možda sam se prebrzo kretao.
Prvi teški segment slijedio je između Bohinjske bele i Bleda. Ovdje je muka počela i jedva sam čekao da dođe taj kraj brijega. Pratio sam svoj plan prehrane, no bilo je teško bez obzira na sve. Negdje oko 36-og kilometra sam očekivao da kreće pad, ali prvo je trebalo izdržati 9 kilometara s cca 1000m uspona. Kada trčiš po mraku vrijeme kao da ne postoji. Nisam znao koliko je točno sati. Znao sam samo koliko je vremena prošlo od početka utrke. I tako sam kalkulirao koliko je otprilike sati.
Walking is acceptable
crawling is acceptable
crying is acceptable
quiting is not
Na Bled dolazim pod okriljem noći i nebom posutim zvijezdama. Na horizontu se pojavio i Orion. Okrijepna stanica je bila tamo gdje smo prošle godine startali utrku od 80 kilometara. Standardno filanje svim i svačim. Najviše pijem Naak koji su točili po okrijepama i nešto malo vode. Mislim da sam tu prvi put probao čaj jer mi je postalo hladnjikavo dok sam stajao na okrijepnoj stanici.
Slijedio je laganiji segment do Žirovnice i tranzicijske točke. Znao sam da ću postići svoj vremenski cilj od devet sati za prvi dio utrke – plan A je bio u efektu. Kako sam se približavao Žirovnici počelo se daniti. Zvijezde su izblijedile.
Došao sam u Žirovnicu i pokupio svoju tranzicijsku vreču. Nisam znao, ali trebao sam staviti nešto i za jesti unutra. Nadao sam se da će na ovoj okrijepi biti neki dobar zasitni obrok, no to se nije dogodilo. Samo juha. Malo sam se razočarao i zabrinuo. Kako ću nastaviti dalje? Juha me ne može zasititi kao na primjer pasta ili riža.
Znao sam da slijedi jaki segment – 12,5 km s 1200m uspona. Trebala mi je snaga. Nafilao sam se Naak napitkom i pojeo sam par komadića kruha s pekmezom uz paradajz i krastavce. Čudna kombinacija, ali pali. Kada je krenuo uspon iz Žirovnice i sunce se sramežljivo počelo pokazivati. Nakratko. Prolazimo kroz pašnjak pun kravica. Penjali smo se putem na kojem nije bilo jako puno sunca. Više sam zapamtio makadam i sivilo. Uspon prema Završnici je trajao i trajao. Oko 3h.
Završnica je lijepo pozicionirana planinarska kuća gdje nas je sunce lagano grijalo. Tamo sam prvi put popio kavu. Pragovi za praćenje su nekad postavljeni na ulaz, a nekada na izlaz iz okrijepne stanice pa se ne možeš ravnati po tome. Prema tim podacima mi je trebalo 4h od Žirovnice do Završnice uključujući odmor u obje okrijepne stanice.
Slijedio je uspon na Stol, najvišu točku današnje utrke. Od njega nas je djelilo 5 km s 800m uspona. Uspon je krenuo oštro po travnatom puteljku. Osjetio sam odmah da sam počeo plitko disati i da mi je srce navijalo jače. Možda je bilo od kave, a možda sam prekuhao. Baš smo se penjali po suncu. Slijedio je dio uskog planinarskog puta sve dok nismo došli do uspona po kamenjaru. Kamenjaru i malo sipara.
Konačno dolazimo na Stol i planinsku kuću tamo. Prostor je oko okrijepe je manji, ali svira dobra muzika. Filam se svim i svačim. Naravno opet izotonici i voda. Do Golice ima 12 km i samo 200m uspona. Na umornim i teškim nogama mi je svejedno. Kalkuliram – 2 sata bi mi trebalo do tamo. Odlazim s okrijepne stanice i svira Freestyler. I ostali trkači vole tu stvar. Prava stvar za čaganje. Nakon kratkog kamenog puta nastavljamo po travnatoj podlozi.
Iako je podloga dosta trčljiva, moje noge vele drugačije i odbijaju suradnju. Dosta je to hodanja. Tu i tamo trčim na valovitom dijelu, no sunce odnosi svoj danak. Dugo mi je trebalo za tih 12 kilometara, malo previše – 3:15h. Ove godine okrijepna točka je na Sedlu Suha, a ne na koči na Golici kao prošle godine. Opet se šopam svim i svačim i optimistično izlazim iz šatora jer je sljedeća točka Dovje. Do nje ima 17 kilometara i nekih 680m uspona što mi se činilo dosta (više nego prošle godine).
Slijedio je još jedan ubitačan uspon. Koji je trajao dosta dugo. A noge umorne. Scena kao iz Gospodara prstenova kada se družina penje uz planinu po snijegu. Samo što ovdje nije bilo snijega, ali bio je orkanski vjetar koji nas je pokušavao slomiti.
Trkači s utrke od 80 kilometara su nas počeli sustizati i njima to nije bio veliki problem, no nama koji smo imali već 3600m visinske u nogama je bio pravi izazov. Zapusi su bili jaki i hladili naša tijela u naporu. U tri kilometra smo se uspeli za nekih 400m.
Slijedio je grbavi i jaki spust. Sanjao sam onaj glatki makadam na koji se trebamo spustiti. Počeo sam da kunem svaki kamen, busen trave i izbočinu po kojem trebam navigirati. Staza je vodila dolje strmo. Baš pravo mjesto za razbiti se.
Nakon divlje prirode dolazimo na pitomije puteve po kojima uspijevam nešto i potrčati. A konačno dolazimo i do makadama. Plan F je bio u efektu – doći do mraka u Dovje. Plan koji je bio ostvariv jer je spust bio blag i noge sam pustio da trče. Bez obzira na bol. Bez obzira na sve. Samo trči.
Navijači uz stazu su mi puno značili. Ne znam te ljude, ali sam im bio jako zahvalan. Na njihovo bodrenje odgovarao sam podizanjem prsta i laganim smješkom. Borba je rasla u meni kako i na stazi.
if you don’t fight you can’t win
Dolazim u Dovje i postaje mi je jako teško. Noge gore. Ne znam što bi da jedem, već mi je puna kapa svega. Volonteri su veseli i uslužni. Nude mi heljdu što me malo razveselilo. Želim da što prije završim, no znam da to neće biti moguće. Noć dolazi i marš počinje. Vadim drugu lampu iz ruksaka. Volonteri mi sprejaju noge nečim protiv grčenja mišića. Znam da nisam mogao više trčati. Još barem 4h. Činilo mi se kao vječnost.
Lagano se udaljavam od okrijepne asfaltom i onda uspon prema šumi. Prolazimo kraj slapa u stijeni i sunce je zašlo. Upalio sam lampu i pičim dalje. Na usponu koji je slijedio bilo mi je malo mučno. Kao da mi je pomanjkalo energije. Cijeli dan sam se filao svim i svačim pa nije trebalo da mi fali.
Poslije šume srećem kolegu trkača koji priča sa mnom kako je jučer završio utrku od 50 km i sada navija za ljude koji završavaju svoje utrke. Ovdje negdje me sustigao i Antun koji je završavao svoju utrku od 80 kilometara.
Na biciklističkoj stazi prema Gozd Martuljeku upogonio sam brzo hodanje i postizao dobar tempo (e da mi je sad neki bicikl). Listovi su vrištali od te količine sile, ali htio sam doći do cilja što prije. Još malo dobrih ljudi koji navijaju prije okrijepne. Opet nisam znao što da uzmem već sam samo obnovio zalihe tekučina, popio malo kole i pojeo komad lubenice. To je ono što mi je trebalo cijeli dan. Ovdje su se čak nudile i palačinke.
Slijedio je zadnji segment. Oštri uspon koji prerasta u laganu asfaltnu šetnju do Srednjeg vrha. Pa lagani spust kroz šumu. Mislio sam tu potrčati, ali ne. Ništa od toga. Možda sljedeće godine. Zadnjih par kilometra je prošlo brže nego očekivano i dolazim do kraja puta i Kranjske gore. Malo se vrtimo po gradu i hop-hop po stepenicama te konačno cilj. Natjerao sam se da potrčim mada mi se tehnika u tom trenutku raspadala.
U cilj ulazim s rezultatom od 25:24.48 što je dobar rezultat za nekoga tko nije trenirao kao što je mogao. Da li je moglo bolje? Moglo je, ali to je sada stvar prošlosti. Istrčao sam najbolje koliko sam mogao u tom trenutku. Sada slijedi zasluženi odmor i pripreme za sljedeće izazove. Čujem da je maraton u Ateni lijep.
ps. Nikad nisi spreman za ono što ti život nosi. Važno je hrabro pristupiti situaciji i vidjeti kamo će te odvesti. Nije svaka situacija lijepa i laka, no ne treba zbog toga odustati jer ćeš više žaliti ako odustaneš nego da stisneš zube i na kraju budeš ponosan jer nisi odustao kad je bilo teško.
