road to athena
Prošlo je puno vremena od trenutka kada sam prijavio ovu utrku. Iako je prošlo samo nekoliko mjeseci činilo mi se kao da su prošle godine. Nisam baš imao neki plan kako i zašto. Ipak je to bilo u sklopu izleta u Grčku pa su ozbiljne pripreme izostale – kak bu bu.
Ljubljanski polumaraton je bio dobar pokazatelj da još uvijek mogu kvalitetno trčati po cesti iako je moj fokus prethodnih godina bio više manje trail. Tu su bile i ozljede koje su zacijelivale brzinom puža i trebao sam biti jako strpljiv sa samim sobom. Također drugo kolo lige Lagvić mi je dalo vjetar u leđa da će sve biti oke u Ateni što se tiče trčanja. Druge sumnje su me držale napetim u nadolazećem tjednu.
Taj tjedan sam išao trčati samo jednom. I to je bio moj već standardni krug po gradu od 6 kilometara. Na grčko bojno polje ću doći svjež. Mentalne pripreme su uključivale gledanje scene prve borbe iz filma 300. Tamo gdje vele onu ikonsku rečenicu: This is where we hold then, this is where we fight, this is where they die, on these sheilds boys. Instant nabrijačina.
Mada ovaj maraton označava jednu posve drugu bitku koja se vodila na grčkoj zemlji u pitanju su ponovo bili Perzijanci s osvajačkim tendencijama. Distanca koja se trči također se ne poklapa se s onom koju je pretrčao poznati glasnik koji je putovao čak do Sparte i natrag do Atene i na kraju odapeo.
U samu Atenu smo doputovali dva dana ranije kako bi imali vremena za upoznavanje s grčkom kulturom i pokupiti startne pakete. Ustajanje u nedjelju je bilo u 5 sati kako bi stigao na doručak. Pred hotelom smo bili već u 6h odakle smo krenuli prema autobusima koji su nas čekali da nas otpelaju do Maratona (mjesto). Uspio sam malo otčoriti tijekom vožnje mada smo tamo došli već oko pola 8 što nam je dalo dovoljno vremena za čekanje u redu za WC.
Startao sam iz 13. (sretnog) startnog bloka koji je startao 1:05 za prvim startnim blokom (u 10:05 točnije) te sam imao puno vremena za opuštanje. Sreo sam Nebojšu i Suzanu koji su također bili u ovom bloku pa smo se družili prije starta. Krenuli smo zajedno, no ja sam se odmah odvojio. Svi smo trčali svojim tempom.
the river of souls
Oko 20 tisuća ljudi je trčalo ovaj maraton, bili su to ljudi različite fizičke spreme i starosti, a najstariji sudionik je bio star čak 89 godina. Susreo sam ih sve na putu za Atenu i osjetio njihovu energiju.
Bila je tu jedna žena koja je na majci imala natpis “i canceled cancer”. Bilo je puno ljudi koji su nosili majicu koju smo dobili u startnim paketima. Bila je jedna žena čiji je 42 rođendan bio ovaj dan održavanja 42 atenskog maratona, mislim čak da joj je to bio i 42 maraton u životu. Bilo je tu ozbiljnih trkača s fancy naočalama. Bilo je i onih koji su povračali u zadnjim kilometrima utrke. Bilo je tu ljudi koji su trčali u kostimima. Bio je i jedan deda koji je bos trčao u autentičnom oklopu. Bilo je dosta hodača koji su se žustrim pokretima kukova i ruku gurali naprijed. Bilo je tu trkača koji su gurali ljude u kolicima. Bila je tu i jedna trudnica. Bilo je tu i ljudi koji su trčali za studente. Bilo je tu ljudi koji su trčali za pravdu. Svi ujedinjeni u toj rijeci duša od maratonskog polja koja je vodila u Atenu.
Cijela Grčka je izašla da podrži nas trkače. Na početku mi se to činilo dosta skromno. No kako smo se približavali cilju bile su to horde navijača. Posebni doživljaj je pružala glazba koju su puštali na zvučnicima ili svirali na pravim instrumentima kada smo prolazili. Neke od stvari koje sam zapamtio bile su tema iz filma Misija nemoguće i Satisfaction od Benny Benasija.
inside the struggle
Nedavno sam naišao na jednu uzrečicu (iliti quote): “Ultramarathons are where broken people go to heal”. Dok je s jedne strane možda to tako, s druge ultramaratoni i maratoni mogu biti zamka. Osobe koje se bave takvim sportovima obično imaju veliku toleranciju na bol. Fizička bol – to je dječja igra naspram onoga što su oni prošli. Ignoriranje od svojih bližnjih, ignoriranje njihovih potreba i osjećaja koje su bili natjerani da potisnu, jer u njihovom odrastanju nije bilo mjesta za to.
Tolerancija koja je razvijena kroz godine potiskivanja osjećaja i izrade maske koja ih prikazuje kao supermene. Ispod te maske nalaze se samo djeca željna prihvaćanja. Prihvaćena da budu ono što jesu, da budu svoji, da ne moraju skrivati svoje osjećaje. Skrivati svoje pravo ja. Bez potpore od roditelja ili neke druge bliske osobe svakodnevni događaji se pretvaraju u traume. Traume koje oblikuju naše ponašanje, ponašanje koje kasnije može imati nepoželjne posljedice.
Naučeni obrasci ponašanje teško se zaboravljaju i mijenjaju. Jer smo većinu života živjeli s njima. Poznati su nam. Osjećamo se sigurno u njima, nude toplinu poznatih osjećaja, poznatih ishoda događaja, uljuljani u svoj status quo. Živimo svoj život prema programu koji nam je ispisan u podsvijesti. Prema tom programu razvijamo veze. Prema tom programu radimo nesvjesne greške. Prema tom programu izazivamo bol najviše sebi – jer nismo ono što želimo nego ono kako nas je život isprogramirao.
Mi smo svoj najveći kritičar i neprijatelj jer znamo sve o sebi i koristimo to kao municiju kada zajebemo. Mi sami koji sebe osuđujemo zbog razvijenih obrazaca ponašanja. Kakvo smo čudovište postali? Koliko smo ljudi povrijedili noseći svoj oklop (masku) okolo. Ne puštajući svoje voljene ljude blizu. Ne pokazujući koliko su nam bitni i koliko ih volimo. Odgovor na sve je da zavolimo svoje čudovište. Nije ono krivo što je takvo kakvo je.
Bavljenje sportovima izdržljivosti nije posve loše jer ima i benefita: opustiš tijelo pokretom kada cijeli dan čamiš na poslu; trčanje kroz prirodu je posebno opuštajuće, a provesti cijeli dan u prirodi i upijati sve ljepote koje krajolik pruža nekada može biti duhovno iskustvo. Također ostvarivanjem ciljeva gradiš samopouzdanje jer sam sebi dokazuješ da možeš ostvariti ono što si zacrtaš.
Trčanjem učimo svoje tijelo da radi teške stvari. Teške stvari koje sami kontroliramo dok neke stvari ili događaje kako smo odrastali nismo mogli kontrolirati ili utjecati na njih. Trčanje u tom pogledu donosi osjećaj sigurnosti. Na taj način mijenjamo svoja viđenja i unutarnje vrijednosti.
Kroz trčanje zadovoljiš neku potrebu za socijalizacijom i ostvarivanjem novih kontakata, a na utrkama možeš upoznati još više zanimljivih ljudi. I sam sam kroz to cijelo putovanje našao svoje pleme, svoju drugu obitelj koja mi puno znači, barem na kratko….
break on through (to the other side)
Sunce je cijelo vrijeme provirivalo kroz oblake i obasjavalo nas kako smo utrčavali u grad. Bilo je jako topao dan. Trčali smo na krilima tisuće navijača koji su nas bodrili na svakom koraku i volontera bez kojih sve ovo ne bi bilo moguće. Ostalo je još malo. Stadion je bio blizu. No pucam po šavovima i čekam da što prije završim. Blagi spust prema ulazu i znak koji je označavao da je ostalo još 250 metara. Euforija prolaska ciljem. Osjećaj ostvarenosti, barem na tren. Banana, okrijepa i medalja.
Pogledao sam na sat i vidio da sam trčao ispod 4 sata. Jedan cilj ostvaren. Detaljnim proučavanjem skužio sam da sam napravio PB na ovom maratonu. Zadnji maraton sam trčao u Splitu prije pet godina, a to mi se čini kao da je bilo prije milijun godina. Nisam bio ista osoba kao onda. Sve se promijenilo. Sretan sam što sam se poboljšao barem malo. Barem za tu jednu minutu i petnaest sekundi.
