Zadnji kavalir Kalnika. Filozofski papa Štrumf iz Ljublja. Hvala ti drveće! Ljudski karijes na zubima. Divokoze i medvjedi…
Želio sam samo pokazati koliko mi je ovaj put bilo teško odrediti i napisati naslov današnje reportaže. Ne, stvarno! Sjedim tu već skoro sat vremena i buljim u prazan word dokument – noćna mora koja je nekima poznata od pisanja seminarskih, završnih, diplomskih ili pak doktorskih disertacija je stvarna i postojeća čak i kod bezazlenih reportaža s planine. Svako ime i ideja ima neku svoju pozadinu, a neke od njih ćemo vam otkriti u redovima koji slijede!
Nekima se danas s pravom činilo da je nedjelja jer je to obično naš uobičajeni i rezervirani dan za pokloniti se planini. Zbog obveza nekih od članova VAKUUM MET-a, ovaj put smo odlučili planinariti u subotu. To je dobro i zbog toga što je ispred nas i cijela nedjelja koja može biti posvećena odmoru ili čemu drugom što vam je pri srcu. Iako smo imali nesuglasica vezanih uz destinaciju, tiranskih prohtjeva nekih od nas (sramežljivo gleda u stranu kao na svim slikama*) te organizacije samoga puta, na kraju je ipak na red došao Kalnik i njegovih 7 Zuba te vrh Vranilac koji daje jedan od ljepših pogleda od vrhova u blizini.
Bilo nas je dvanaest što je najveći broj VAKUUM MET-ovaca koji su ikada bili sami zajedno na planini. Naravno i to je možda relativno jer u svakom od nas čuči mali planinar koji može ići pod zastavom VAKUUM MET-a, a ni ne mora. Danas je baš bilo razgovora o pravim planinarima, članovima planinarskih društava i onih koji to nisu – tzv. planinara na crno. Planinski pirati iz VAKUUM MET-a. Evo još jednog!
Automobil detektiva Ivane (feministkinje, oprostite mi, tako to mora biti jer autor ideje tako želi) krenuo je iz Varaždina negdje malo nakon 8:15. Kod Luminija smo se našli s drugim automobilom iz Varaždina u kojem su bili Amir, Larisa i Maja. Obitelj Sokol je svoje male sokoliće dovela na dogovoreno mjesto sastanka, a Filip je došao sam u svojoj kočiji. Na kraju smo se podijelili tako da su prvi bili Filip i Bogdan u tzv. doktorskom autu, a ostatak je išao s Ivanom i Amirom. Naša destinacija je bila Kalnički Ljubelj te smo preko autoceste krenuli prema Novom Marofu. Slijedi Možđenec, rotor desno i put vodi prema Ljublju običnom i Kalničkom.
Naš domaćin i vodič je bio dobri stari Bubač. Njemu je Kalnik praktički u dvorištu pa je bio prirodan odabir za poziciju vodiča. Njegova predanost i ozbiljnost kojom je prihvatio svoju ulogu može se dokazati i u činjenici da je on u Kalničkom Ljublju bio već dan prije. Iako mu je to prije bila navika, nije prespavao u nekoj špilji nego kod svoje sestrične koja nam je ustupila svoje dvorište kao mjesto na kojem možemo sigurno ostaviti automobile.
U početku smo malo zalutali, a nedostatak signala u Kalničkom Ljublju nam i nije previše pomogao. No, nije to ništa loše! To je samo dokaz da si odvojen od civilizacije kad ni signal teleoperatora ne može doći do tebe. U biti, samo dva puta smo skrenuli s puta i isto toliko puta završili u krivim dvorištima. Glasine, na žalost svih šaljivdžija s Wikipedije i manje ozbiljnih stranica, o hostilitetu lokalnog stanovništva nisu točne. Doduše, Bubač priča o par slučajeva u kojima su posjetiteljima probušene gume, ali to je zbog nepropisnog parkiranja uz cestu koje blokira promet. Ovo područje je poznato lovište svih zaljubljenika u gljive pa nije čudo da se ovdje sjati mnogo ljudi.
Uspon smo započeli oko 9:45 i nekonvencionalna ruta počinje iz samog dvorišta obitelji Feltrin. To je nekima od nas i bilo privlačno na ovom izletu – Bubač nas je vodio nekim posebnim putem kojim, po njegovim riječima, ide divljač. Malo je ostao zatečen jer su nedavno pala neka drva po putu pa smo ih tu i tamo morali preskakati da bi se zadržali na stazi. Počelo je baš onako pravo planinarski pa smo odmah u početku imali krasan uspon, a vjetar je divljao. Taktički sat također potvrđuje (možda nisam do kraja mjerodavan, ali tu sam postigao heart rate maximum što se tiče ove rute – 198 otkucaja u minuti) i ispada da nam je tih prvih dva kilometra bilo naporno. Slijedi dva i pol mirnih kilometara šetnje kroz šumu, a negdje prije petoga kilometra prošli smo pokraj planinarskog doma. Odlučili smo prvo ići na Vranilac, a tek se kasnije malo odmoriti.
Kao što sam na početku napisao, vrh Vranilac nudi jedan od ljepših pogleda koje možete doživjeti na okolnim planinama. Ima puno prostora za odmor, ali i za slikanje što će vam dokazati 105 slika koje je naš Bogdan uspio uslikati tijekom našega pohoda na Kalnik. No, ima tu i nešto drugo što nam nije dalo mira, a kad se nudi takva prilika, jednostavno je ne možeš propustiti. Ekipica Zubi bez zuba. Previše divokoza, premalo medvjeda. Moram prestati!
Put do vrha preko ‘Sedam zuba’ preporučuje se samo vrlo iskusnim planinarima. – Hrvatski Planinarski Savez
Ne znam govori li izjava iznad što o ekipi VAKUUM MET-a, ali danas smo se kod vrha podijelili u dvije skupine. Imali smo priliku vidjeti dvije vrste planinara: divokoze i medvjede. Divokoze su talentirane za izviđanje situacije i na ponos im je njihova brzina. Medvjedi su malo tromiji, biraju svoj tempo te se pri požurivanju od strane divokoza često znaju glasati u znak negodovanja. Njihova odlika je izdržljivost te tvrdoglavost dostojna maloljetnog cara koji je prerano dobio svoj imperij. Ekipa Zubi je bila sastavljena većinom od divokoza, ali našlo se tu i par medvjeda. Mi smo jednostavno morali proći po tim Zubima s njihove sjeverne strane. Ne bi to jednostavno bilo to da nismo. U trenucima smo čak išli prečicom na strmim dijelovima kod kojih su štapovi bili i više nego korisni. No, divokoze ne trebaju štapove. Divokoze trebaju malo toga osim izazova. Gotovo nema nikakve dvojbe da sam ja pripadnik medvjeđeg tabora te sam osjetio malo uzbuđenje u trenutku kad sam morao zavezati štapove za svojega Mamuta (hvala ti Zrinka što si pomogla medvjedu da ne bude toliko spor!). Bilo je baš krasno penjati se po tim stijenama, a vratilo nam se to stostruko kad smo bili počašćeni lijepim pogledima s vrha Zuba.
Trebalo nam je neko vrijeme da svladamo Zube, barem one koje smo mogli. Bubač, Amir, Larisa i Maja su otišli do doma te su već bili siti i napiti pri našem dolasku. Dom je lijepo uređen i bilo je dosta posjetitelja. Jedino je glazba bila malo čudna, ali pokušavali smo se ne previše obazirati na to. Po mišljenju nekih hrane je opet bilo previše. Mislim da smo ipak s vremenom malo smanjili količinu robe koju teglimo sa sobom. Između svega finog što je bilo pred nama možda treba spomenuti doomsday domaćicu koja s gornje strane nije bila reljefna kao sve ostale, normalne domaćice. To je veoma loš znak jer on pretkazuje zle i užasne stvari koje će se tek dogoditi. No, bio je toliko lijep dan da nam ga ništa nije moglo pokvariti – pa čak ni trolovi iz Kraša.
Nakon odmora u domu posjetili smo Stari grad Veliki Kalnik. Sam kompleks utvrda je fascinantan, a očito je i veoma popularno sportsko penjanje. Bilo je mnogo penjača, a neki od nas su se zaljubili u tu disciplinu na prvi pogled. Meni se sviđaju njihove kacige. To sportsko penjanje bi bilo dobra izlika da nabavim neku šminkersku kacigu… Misli se prekidaju pri pomisli na mogućnost pada, ali čovjek treba imati otvoren um. Ako će biti prilike, svakako ćemo probati! O umjetnim stijenama se ionako priča već neko vrijeme u redovima VAKUUM MET-a. Preostala četiri i pol kilometra pri povratku bili su opet jedna lijepa šetnjica kroz šumu. Bubač je uspio u svom navigiranju i došli smo ponovno direktno na posjed obitelji Feltrin.
Ukupna udaljenost: 10.15 km
Ukupno vremena: 4 h 5 min
Brzina prolaska rute: avg 24:08 min/km, max. 09:40 min/km
Maksimalna visina: cca 643 m
Potrošeno: cca 3 617 cal (još uvijek nisam odustao od pisanja ovoga podatka, ali također još uvijek utvrđujem zašto taktički sat toliko pretjeruje; možda nas motivira?!)
Što reći za kraj? Kalnička zubić vila. Nazubi me nježno. Ovo ludlilo s naslovima ne prestaje ni pri samom kraju!
Željeli bismo se posebno zahvaliti obitelji Feltrin te našem Bubaču kojemu ima malo ravnih dok dođe do profesionalnog vodstva gotovo amaterske, ali neljudsko entuzijastične VAKUUM MET ekipe. Sasvim osobno, želio bih ovaj put zahvaliti svim mojim prijateljima s planine te Savezu mladih ili za mlade – VAKUUM – što mi omogućuje da budem strastven u ovim reportažama o stvarima koje volim. Ako je ikad izgledalo, riječima ili djelima, da niste u mojem srcu, ispričavam se. Narav divokoze zarobljene u tijelu medvjeda je zeznuta stvar.
Iako smo prošli manje-više sve lokalne destinacije, postoje mnoge varijacije na temu koje će kad-tad doći na red. Uskoro se sprema i moguć organizirani izlet u Sloveniju, točnije Pohorje. Za sve informacije pratite našu VAKUUM MET intel grupu na Facebooku! Vidimo se na planinarskim stazama!
VAKUUM MET