the fellowship
Bio je to još jedan izazovan tjedan i na kraju tjedna čekala nas je prava mala poslastica – planinarenje na Učku. Ozljeda koju sam zadobio tjedan dana prije se smirivala te sam mirovao i slijedio upute za samooporavak. Nema trčanja, samo ‘mirovanje’. 🙂 Vrijeme nam je bilo naklonjeno i sve je ukazivalo na jedan lijepi vikend. Iako je u subotu bilo monotono i mokro, nedjelja je osvanula u suncu s pokojim oblačkom.
Bilo je to još jedno rano ustajanje i još jedan izlet. Ovaj put se krećemo prema Sv. Heleni gdje nas kupi autobus i vozi prema moru. Ekipa je skoro ista kao i prošli put s nekoliko novih došljaka. Vozimo se preko Gorskog kotara koji je zabijelio snijeg, one čemu se ne nadamo na današnjem izletu. Malo prije 10 sati, nakon turističkog obilaska opatijske rivijere, dolazimo do mjesta polaska – mjesto Moščenice. Malo mi je kaos i žurim se da se što prije spremim za izlazak iz autobusa.
Krećemo se lagano kroz mjesto te nailazimo na topao doček lokalnog planinarskog društva. Tu su alkohol i nekakvi oblizeki od tjestenine. Pa zašto ne. Idemo dalje asfaltom i dižemo se. Otvara se lijepi pogled na Kvarner. Temperatura raste kako raste i nadmorska visina. Vruće mi je. Žalim što sam obukao tajice ispod planinarskih hlača. A možda se i zbog bolova počinjem znojiti 😀 Počinjemo razgovor o različitim veganskim i sličnim receptima. Zanimljivo je kako na ovakvim izletima možeš naći ljude sa sličnim navikama i svjetonazorima.
Nakon uspona skrećemo na singlicu koja nas vodi gore – dolje kroz šumicu. Nekako ovaj dio obavljam dosta u tišini i prateći korake ispred sebe. Koncentriram se i osluškujem ono što se dešava u meni. Teren mi ipak nije baš bio naklonjen. Na petom kilometru dolazimo do zapuštenog seoceta Trebišća koje još zovu mitsko selo. Ovo me podsjetilo na one situacije u RPG igrama kada protagonist ulazi u prvo selo iz kojeg kreće i oko njega je gomila NPC-a, ali u ovom slučaju to su bili planinari starije dobi koji su se odmarali. Ovo mjesto je dio planinarske staze duljine 13 km koja ide od Mošćeničke drage do vrha Perun. Ali mi ne idemo tim putem.
Selo krasi lijep slap kraj kojeg se oni malo mobilniji članovi naše skupine fotkaju, ja nisam bio spreman za te egzibicije. Bol u nozi se aktivirala i radila haos. Krećemo dalje i to na uspon. Ovaj dio mi paše iako je bol još tu prisutna. To sam uskoro riješio tabletom protiv upala. Staza kojom smo se uspinjali se dosta proširila i tu smo mogli lijepo povući. No kako smo to lijepo povukli,oko osmog kilometra smo produžili krivim putem. Da, staza je bila obilježeno, no mi smo skretali desno i to skretanje nije bilo obilježeno. Nakon malo lutanja i savjetovanja s visokom tehnologijom pronalazimo pravu stazu. Usput zastajemo da malo predahnemo i pojedemo nešto. Taman je sunce provirilo kroz oblake i malo nas ugrijalo kada smo stajali.
Krećemo opet lagano uz brijeg. Nije još puno do vrha, cca. dva kilometra. Kada smo grabili kroz šumu, rudlavi psić nam dolazi ususret i samo nastavlja svojim putem. Komentiramo kako na svakoj planini postoji jedan takav. I Ivanščica i Kalnik imaju svoje. To je valjda neko pravilo. Otvaraju nam se lijepi pogledi, no oblaci malo smetaju da budu još ljepši.
the two towers
Dolazimo na sedlo koje se nalazi između Vojaka i Suhog vrha gdje nailazimo na labirint i par klupica za odmor. Iako je vrijeme bilo sunčano i vedro, kako smo kretali svakim korakom prema vrhu, vrijeme se mijenjalo. Osim strmog uspona, sad je počeo puhati i hladan vjetar. Nažalost, kada smo došli na sam vrh nije bilo obećanog pogleda. Malo fotkanja i idemo natrag. Ono što je nedavno bio zahtjevan uspon na vrh, sada je bio bolan spust pun zamki. Na sedlu se zaustavljamo i gablecujemo prije polaska dalje. Vjetar piri pa se ne zaustavljamo predugo.
Staza prema Suhom vrhu na početku je bila posijana snijegom no, ubrzo se otvara osunčana livada. Kroz šumarak i malo uspona eto nas već na Suhom vrhu. Nije nam dugo trebalo, a i od ovdje je bolji pogled na Kvarner. Nakon malo odmora krećemo se natrag istim putem kroz šumu, no na jednom dijelu skrećemo van označenog puta i kroz šikaru gađamo slijedeći puteljak jer Dragana tako kaže, a Draganu moraš slušati. Na raskrižju puteva, idemo strmim putem prema dolje. Uz to što je bilo jako klizavo, kamenje izbija iz zemlje te koračam oprezno. Činilo mi se da bih bio brži u suprotnom smjeru.
Nakon još malo šumskog puta koji podsjeća na domaće kontinentalne puteve, izlazimo na livadu gdje se penjemo prema vrhu Babin grob. Još jedna prilika za upiti nešto sunca i pogledati osunčani Kvarner. Već smo na 17-om kilometru no imamo još puno spusta do cilja. Nakon vrha nailazimo na Babino sklonište gdje ima sve za odmor: roštilj, kolibica, madrac pa čak i hammock. Sam daljnji spust je varirao. Bilo je lijepih ravnijih dijelova no bilo je i dijelova kroz livadu popločenih kamenjem gdje je svaki korak bio borba. Netko od suputnika me pitao da li sam dobro jer ne izgledam dobro. Odgovorio sam da jesam, samo mi je bilo vruće. I to je bila istina, kako smo se spuštali tako je temperatura rasla, iako se dan bližio svome kraju. Uz to, manevriranje po kamenju je iziskivalo puno energije.
S jednog dijela staze već pri kraju pružao se lijepi pogled prema moru. No onda smo došli na strmi asfalt gdje sam kočio prema dolje jer drugačije nije išlo. Ostali su pohitali dolje. Žec i ja smo se u pozadini polako spuštali. Ušli smo u najavljenu zonu sumraka kada smo prelazili preko klizavih stepenica obraslih mahovinom. Nesiguran korak značio je pad. Na svu sreću prošlo je bez toga (samo s laganim proklizavanjem). I onda još malo spuštanja po još stepenica. Ovo mi je bio overkill i samo sam htio ravno tlo. Konačno smo se spustili u Mošćeničku Dragu.
Kraj našeg puta obilježio je kafić gdje smo sjeli na zasluženo pivo. Nakon 24km i skoro 1500m uspona dobro je sjelo. Naš bus još nije došao, jer se jedna skupina planinara malo izgubila te smo ga morali čekati. Još jedan lijepi izlet smo isplaninarili, s puno smijeha i manje tenzija nego onaj prijašnji. Koliko sam načuo, novi izlet je već u pripremi.
