Na put krečemo rano u petak te preko graničnog prijelaza Velika Kladuša ulazimo u Bosnu. U popodnevnim satima dolazimo u Sarajevo te se šećemo gradom u potrazi za kavom i ručkom. Popili smo tradicionalnu kavu u šarmantnom malom kafiću nekoliko ulica od Bašćarije koji je preuređen iz šusterske radnje.
Na vrhu Jahorine je bilo vrlo vjetrovito te je u Sarajevu preko dana padalo nekoliko jakih pljuskova. Norveški prognostičari su slično najavili i za subotu. U Sarajevu smo prvi dan jeli u restoranu koji kao tradicionalna sarajevska jela nudi veliki izbor onih veganskih.
Nakon ručka smo otišli do Ciljne kuče gdje smo pokupili startne pakete. Sam startni paket je uz startni broj sadržavao i jako kvalitetne komade odjeće koje smo odmah počeli koristiti. Vratili smo se u apartman koji je bio 10 minuta bio udaljen od starta/cilja i mjesta podizanja paketa.
Napravili smo zadnje pripreme za utrku i dogovorili se kada ujutro idemo, bus nas je kupio oko 6:15 te smo se morali probuditi malo ranije, oko 5 točnije. Obavili smo standarni doručak i zadnje jutarnje pripreme te odjurili iz apartmana.
Ukrcali smo se u bus koji nas je prevozio u Sarajevo (muzika je bila ekstra, a skoro smo i kravu pokupili putem). Ostavio nas je nekoliko ulica blizu starta koji je bio na glavnom trgu Bašćariji, pratili smo one koji su znali put.
Na startu smo bili već oko 7 sati, no ništa nije ukazivalo da će se tu održavati neka utrka osim trkača koji su došli busom s Jahorine te su okupljali oko glavnog objekta na trgu. Organizacijski tim je oko pola 8 počeo napuhavati startni luk te smo kod njih ostavili vreće s stvarima koje će nas čekati na cilju.
Odbrojavanje je počelo malo nakon 8 sati te smo krenuli ulicama Sarajeva prema vrhu Jahorine. Prva dva kilometara sam pratio tempo Bojana i Ane po asfaltu koji nas je vodio iz grada. Oznaka nije baš bilo, te sam slijedio trkačicu koju smo prethodno pretekli. Skrenuli smo preko mosta desno. Počeo je lagani uspon po suncu koji je lagano crpio energiju
Došli smo do križanja na kojem nije bilo očitih oznaka te smo pričekali natjecatelja koji je na satu imao učitanu mapu. Ukazao nam je na pravi put te smo u grupi od četvoro krenuli dalje, nagib uspona se povečao te smo kroz naselje grabili naprijed. Oznake su se u međuvremenu pojavile te su na nekim raskršćima stajali ljudi koji su nas usmjeravali.
Oko 7 kilometra smo skrenuli na livadu koja nas je vodila kroz krdo ovaca koje su tamo pasle. Ubrzo nakon te livade došli smo do bob staze kojom smo nastavili dalje desno. Po njoj smo trčali par km i pratili smo rijetko postavljene oznake.
Došli smo do raskršća na bob stazi no više nismo vidjeli oznake. Pitali smo natjecatelja s mapom da li idemo ispravno te je rekao da smo trebali skrenuti desno. Vratili smo se malo natrag te se skinuli s bob staze prvo na asfalt, a potom na šumsku stazicu kojom smo došlo do asfaltne ceste.
Slijedio je osvježavajući uspon po asfaltu te ponovno skretanje u šumicu. Fulali smo pravi ulaz na put jer je oznaka bila polegnuta u travi. Nastavili smo dalje šumskim puteljkom sve dok nismo došli do prve kontrolne točke. Žena tamo me pita zašto sam došao u Bosnu trčati ovoliku duljinu. Odgovaram nešto u stilu izazova i avanture. Uzimam lubenicu i hvatam par trkaća koji su zajedno samnom ušli na kontrolnu točku.
Šumski putevi nas vode dalje uzbrdo i uskoro skrećemo na tehnički zahtjevnu stazu uskog planinarskog puta, na njemu više hodamo nego što trčimo te je nagib uspouna povečava svakim korakom. Gazimo prema vrhu Trebević.
Kada smo došli na greben izvadio sam mobitel i opalio par fotki, pogled je bio fantstičan. Ekipa nam se polako počinje raspadati te ostajemo samo Nizozemac i ja, dok cura koja je do sada putovala s nama bježi brzo naprijed po tehnički zahtjevnoj stazi.
Pri usponu obljetava nas dron, a na vrhu čeka i fotograf. Nakon još malo uspona počinjemo spust u šumu. Na serpentinastom spustu oznake su raštrkane te na jednom mjestu zastajem da potvrdim smjer kretanja.
Izlazimo na livadu preko koje nastavljamo do slijedeće šumice i slijedećeg uspona. Na livadi sam stalno pogledavao gdje se nalaze oznake kako ne bih ponovo zalutao. Sat mi je svako malo javljao da će mi se isprazniti baterija, što se i desilo nakon druge okrijepe. Ona se nalazila na 21. km te sam osjetio da sam možda previše toga unio u sebe (mučkalo mi se u želudcu). Kola i voda te jedna ili dvije naranče i pola banane.
S okrijepne postaje sam krenuo dalje makadamom te prešao preko ceste koja je vodila dalje u brijeg. Tu sam opet krivo skrenuo jer je obilježeni put vodio preko dvorišta gdje su bila zavezana dva psa te su lajala kada sam prolazio kraj njih. Otišao sam očitim putem u brdo, no na kraju sam se vraćao s brijega dolje.
if you don’t fight, you can’t win
Mislim da mi je u tom trenutku kroz glavu prošla misao da otkažem sve pripreme za maraton, otkažem sve prethodno prijavljene utrke te da se ostavim trčanja. Kaos mi je vladao glavom. Bio sam nadražen od stalih gubljenja smjera, dosta ljudi me i preteklo zbog toga.
Podloga je varirala između makadama i šumskih puteva koji su bili natopljeni kišom koja je padala prethodnih dana. Bilo je i dosta lokvi koje su bile preduboke te smo ih morali obilaziti, a takvih je bilo dosta.
Probijali smo se tako kroz šumu do slijedeće okrijepne postaje na 28. kilometru. Nalazila se u ograđenom prostoru u hladovini. Tamo sam obnovio zalihe vode jer sam znao da je do kraja više neće biti te se osvježio colom, vodom i narančama.
Krenuli smo dalje po makdamu te skrenuli desno u vlažnu šumu. Ovdje smo malo fulali stazu no ubrzo smo je i našli. Kolega trkač je otišao naprijed te sam ostao sam na stazi. Pozornije sam počeo pratiti oznake, te mi je dobro išlo. Počeli su jaki usponi te je napredak bio otežan. Na ovom dijelu bi dobro došli štapovi zbog velikog nagiba. Tijekom uspona puls mi je rastao te mi ni osvježivanje vodom nije pomagalo. Par puta sam morao stati da mi se puls smanji kako bih mogao nastaviti dalje.
Teren se na kratko izravnao prije slijedećeg uspona na kojem se situacija ponovila. Došao sam sebi poslije tog brijega te polako išao dalje. Izmijenjivale su se livade i šumarci.
Konačno sam se domagao civilizacije (asfalta) te sam prepoznao glavnu cestu koja je vodila od Sarajeva do vrha Jahorine. Kako sam više hodao nego trčao na jednom krivo skretanju u šumu dobio sam pratnju koja me u narednim kilometrima i prestigla. Nisam bio siguran koliko još do kraja jer mi je sat prerhodno krepao, ali znao sam da će biti još jedna kontrolna točka 4. km prije cilja.
Brijegovi su ponovo počeli biti strmiji što se nastavilo u slijedećih par km sve dok nismo došli do umjetnog jezera nakon kojeg se nalazilia i kontrolna točka. Ovdje nije bilo vode te sam koristio vlastite zalihe.
Nisam mogao potrčati niti metra s obzirom na bolove u desnoj nozi koji su mi se pojavili tijekom utrke. Oštri bolovi koji su izvirali iz područja malog prsta te zbog kojih sam morao stati par puta te preklinjao sve čega sam se sjetio. Krajobraj kroz koji smo prolazili je bio vrlo lijep no staza kojojm smo se spuštali je bila puna kamenja koje nije odgovarala mojim bolnim tabanima. Situacija se nastavila kada smo prešli na makadam te počeli završni spust. Potrčao sam parsto metara prije kraja no prije toga je trebalo savladati serpentine koje sam u jednom zavoju nesvjesno prikratio.
U cilj sam ušao nakon 6h i 23min. Primio svoju zasluženu medalju te je krenulo naslikavanje s raznim sponzorima utrke. Čestitao sam nizozemskom trkaču s kojim sam se družio večinu utrke te smo izmjenili par riječi. Goran me dočekao u cilju te mi je dobio pivo. Nakon svega sam sjeo na zemlju te doživio neočekivanu emocionalnu reakciju – zasuzio sam se i osjetio osjećaj olakšanja.
Prva piva mi je dobro sijela, druga još bolje. Na vrhu je popuhivalo te smo obavili još neka fotkanja prije nego smo sjeli i pojeli grilamo povrče koje su imali u ponudi dok su ostali trkači završavali svoje utrke. Raspravljali smo još s nekim trkačima i njihovim iskustvima na stazi. Svi smo bili puni priča koje smo međusobno izmijenjivali, ali svi su bili složni da su oznake bile loše posložene.
S obzirom da su Ana i Bojan razvalili te zauzeli 2. i 3. mjesto ukupno te 1. i 2. mjesto u kategoriji čekali smo do sutradan u 13 sati proglašenje pobjednika prije nego smo krenuli dalje prema našoj slijedećoj destinaciji – Durmitoru.
